vidrin smijeh
21.01.2012., subota
SNOVIĐENJE
|
Teško. Teško te zaboravljam. Zbog bjeline usnulog cvijeta, zbog dubine noći, zbog tajnog života grlice i šapata svile.  Predosjećam otkuda te sve ono znam i što smo sve radili prije. Tako si i ti u snu vidio moja negdašnja leđa, moj vrat, moju zadignutu kosu, dok uzimam vodu sa bunara negdje na jugu Francuske...sjećaš se.. Kako si me i onda spašavao sigurne lomače, debelo kasneći jer su mi se rubovi haljine već počeli svijati od vrućine....  Kroz plamenu zavjesu i povike pravednog gnjeva okupljene gomile, tražim tvoje oči, tvoju prisutnost, jer učinila sam nešto, nešto neoprostivo, nešto u čemu si me jedino ti mogao razumijeti... Kroz dim i osudu, uvrede i porugu, strah i smrtnu opasnost, mene više peče tvoj zaborav i tvoje prepuštanje sudbini.  Moja bijela haljina sad već gori. Tijelo mi umire. A duša, da bi izdržala neizdrživu bol, seli se i putuje kroz stoljeća, boje, oblake i zagrljaje, donoseći svečanu odluku o kušnji nezaborava, o bezazlenoj ljubavi koja otkupljuje.  Teško, teško te zaboravljam. Ta bjelina usnulog cvijeta, moja je izgorijela haljina koju više, mili, ne skidam.  |
- 21:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #
13.01.2012., petak
STROGO POVJERLJIVO
|
Znaš.....imaj to stalno na umu... jedno je osjetiti nešto srodnosti... pa ako sudbina pruži priliku, doista upoznati nekoga..... i "Izist' s njim vreću soli".....  a nešto sasvim drugo je... godinama graditi iluzoran grad o nekome.... arhitektonski doveden do savršenstva.... ali tako staklen, krhak, nestvaran....  e, vidiš...to ne valja.. a tome smo svi skloni, jer smo samo maštoviti i usamljeni ljudi.... Tražimo sebe u drugima, da bismo se ponovno u sebe zaljubili...  i ništa više... a ni manje.... Moraš ga samo trajno nazvati njegovim imenom... ma ne, ne njega.. nego taj osjećaj koji je probudio u tebi.... i onda će on biti taj i taj osjećaj..... ...razdraganost ptice...... ...začuđenost ruže....  taj i taj okus.. ..lubenica...... ....pekmez od šljiva... ...opojan miris ljubice ili strastveni zanos flamenga..... a ne bezimena vječnost i oltar kojem ćeš se utjecati kad ti bude stvarno teško.... i znaš....mogla bih ti cijelu dizertaciju o samoći napisati.. i o onoj udvoje, u troje, i u društvu... al mislim da je i dalje najkvalitetnija i najhumanija samoća . ..sa samim sobom... a to se ljudi, kakvi već jesu, doista plaše biti...možda i opravdano, ponekad.. Jer tko zna što bi sve od sebe o sebi mogli čuti....doživjeti...saznati... i u tome je cijela kvaka..... Pa bježe tražeći se na takvim smješnim vjetrometinama.... Stavljajuć glavu pod jastuk da se ne bi sreli... Plačuć u nepoznatim zagrljajima nepoznatih ruku... ....i zato se zadovoljavaju svakojakim površnim vezama, koje im ne mogu donijeti trajnije boje u njihovo primarno sivilo.... ...i zato se hrane mrvicama s nekoć raskošnog blagdanskog stola, i ostaju gladni... A trebali bi samo glasno viknuti i dozvati se... Sebe ili se.... Štipnuti se.... Razveseliti se... Osupnuti.... ma, ja se nekako za tebe ne bojim......  |
- 22:35 - Komentari (16) - Isprintaj - #
11.01.2012., srijeda
OTPUŠTANJE
|
A možda.... Možda ću te pustiti da odeš u svoju tminu, bez mjeseca, sjajnog zlatnika, pijetla zornika, ljubavnika izdajnika, tek kad ti kažem sve što o sebi i znam i ne znam, tek kad ti darujem i ono što imam i ono što nemam, tek kada padnu i posljednji bastioni ove moje divlje i purpurne nježnosti koju za tebe imam... i pritom me ne bude sram...........  |
- 07:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #
04.01.2012., srijeda
BEZ MENE
|
Molim se ovom plavom predvečerju,  o, daj mi da ostanem janje u vučjoj koži, pa da ga ne poželim odveć strasno, onako kako ja to znam, čarajući godinama, pretvorivši ga smjesta u oblak koji me prati, zvijezdu repaticu, pticu rugalicu.  Neka mi ljubav doista bude nježna i blaga, težnja k zajedničkom rastu, i nitko me ne mora voljeti, i ajmo sudbini dati priliku, i neću te čekati da odrasteš. Bez mene. I neka se zažari ciganin cjelov koji si ostavio na mom desnom ramenu, ko utisnut žaračem, jednom negdje iza svih ovih godina i ove loše, i ove prošle, bez nas, i neka svaki bude suvišan i tako pogrešan, i tako ne moj.  Moram te pustiti da prelaziš preko svoga mosta, svaki dan u isto vrijeme, misleći da sam te zaboravila, dok prelazim svoj most svaki dan u isto vrijeme, rasporena, na pola živa, ali ipak janje.  |
- 19:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #
30.12.2011., petak
ČEŽNJA, ŽUDNJA, ŽELJA.....
|
Sveto trojstvo i pokretač svega. Gorivo. Samo pravi željoznalci osjećaju razliku i gradaciju među njima. Uranjajuću gradaciju, isprepletenu poput sna kojeg je nemoguće otplesati. Vjenčića kojeg je nemoguće otplesti. I u toj nemogućnosti je ljepota, ljupkost i draž. A i ljubav je uvijek više šmekala nedohvatno. Nešto ili nekoga ne možeš imati, pa se zakačiš jače. Izgubite se u istom gradu, u istom vremenu, i nešto pomrsi staze i ne sretnete se nikako.... Žeteoci zvijezda i snova.... Zvjezdohvatači i snolovci...... Oni to znaju. Ostali mogu osjetiti. Čežnja je neodređena i još u neznanju, pritajena i nalik vječnoj gladi, onaj tihi drhtaj pred ponoć, čvrsto stiskanje očiju kad ne mogu zaspati, isprepleteni vlastiti prsti na uzglavlju, pikavi list božikovine, neobično poznati okus kolača. Čeznem, a ne znam za čim čeznem, znam samo da bih nešto htjela, nešto grozomorno nedostaje. Pa mahnito slikam, mijesim glinu, udaram u gitaru, pišem i plešem do iznemoglosti. Tražim to što nedostaje i u knjigama. Prava ljubav miriši mi na umirenu čežnju, utješenu stalnim draganjem po glavi, brisanjem suza, pričanjem priča. Čežnja je, kažu pravi čeznjoznalci, čak i kad je bolećiva, trajno kovrčanje Svemira i pjesnička muza. Bez nje sve bi prestalo. Kroz priče o muškom i ženskom božanskom aspektu, hinduske Vede govore kako se ljubav povećava kroz čežnju. Najdublje intenzitete ljubavi, ljubavnici proživljavaju upravo kada su odvojeni, u vječnoj igri spajanja i razdvajanja. Tako svete slike često prikazuju Radhu kako je izvan sebe od čežnje. Dok na obali rijeke Ganges sjedi zamišljena i sama, ona u jednom meditativnom trenu osjeća prisutnost voljenog intenzivnije nego da je fizički uz njega. Zato je čežnja, kažu prosvjetljeni, gorivo zahvaljujući kojemu vatra ljubavi vječno gori. I vatra života. Tramvaj joj je zvan, u čežnjama što nebom jezde, došaptavaju se zvijezde, događa se ona u jesenjoj noći kad pada kestenje po asfaltu, al i u noći svakoj drugoj, sličnoj, možda pri kraju godine, kad bismo htjeli nekog, dobrog, našeg, intimnog, druga... Čežnjom počinje svaka žudnja. Žudnjom čežnja poprima svoj oblik. Oživotvoruje se. Od nejasnih obrisa sjenki u magli, pojavljaju se prve konture, nastaju naznake konačne slike. Žudnja zna za čim čezne, pa para srce i guši. Žud za dodirom. Žudnja za rječju. Iskrenošću. Ona je snažno, moćno crno vino i afrodizijak. Ona pati. Ona je jaka žeđ. A želje..... O želje..... Ako su čežnje iskre, žudnja žar, želje tada gore! Al sa njima, kažu neki, kao i sa vatrom, baš kao i s vinom, treba oprezno. No, nedavno upoznah čovjeka koji je prerano ispunio sve svoje želje, redom. Bio je ambiciozan, može se reći. Kad mi je to rekao, ulovio me neki čudan smijeh. Smijeh užasa i panike....čovjek je još mlad...ima manje od četrdeset. Kaže mi, sad se ponekad osjeća prazno, tužnjikavo, istrošeno. Iskreno mi ga je bilo žao. Mada imam još toliko neostvarenih želja, kao da mi je osamnaest, i vjerojatno će mnoge i ostati takve, ne bih mogla podnijeti ostvarenje svih...... Prevodio mi je Daniela Landu i njegovu Touhu sa češkog, misleć cijelo vrijeme da se radi o Čežnji... No, ne...ne...touha je...želja..... Pitaj mene....željeti znam...na svim jezicima.... To sa željama je vrhunska zamka. Tragikomedija do neba. Gotovo odozgo smišljeni sarkazam. Rekla sam mu, navirivajuć se lukavo na njega, ispod brandonovske vunene šilterice, kao da sam poznati željoznalac, za svaku ispunjenu, izmisli bar dvije do tri teško ostvarive..... Ili se vrati na čežnju i kreni iz početka..... pogledao me kao da se šalim..... kao da se rugam... a mislila sam baš iskreno.... A Vama, kao i sebi, baš kao i njemu, želim..... ~ "......ako volite a morate još i željeti, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i budete kao potok razigrani što pjeva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol prevelike nježnosti. Da vas rani vlastito poimanje ljubavi; I da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi; Da otpočinete u poslijepodnevnom satu i razmišljate o ljubavnom zanosu; Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću, A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu i pjesmom slavljeničkom na usnama… ~Kahlil Gibran~ I..........u Novoj 2012. Vam želim puno čežnji, puno žudnji i puno želja..... zvjezdohvatači i snolovci, željoznalci moji... bolećivih, gladnih, žednih, nesmirenih, možda i pogrešnih, ali samo i isključivo vaših...  UPDATE............................................................................................................................................................ ( prijevod "Touche" Daniela Lande ....Mato Pejić) To ti je tek tak… Teško je kao zrak To je nešto kao dah… Na krilu želje prah To je nemoguć cilj… Neispunjiv sveudilj To je baš kao san… Što jutros ga rasprši dan Al nijedna nije takva stvar… Da se ne pokuša bar Pošalji želje put neba… Imat ćeš sve što treba!!! Želja je čudo, pajdo, čudo Želja je čudo, pajdo, čudo To ti je kao žar… stvarno veliki dar To je k'o zmaj što leti… kada se praćkom prijeti To je i huka mora… i bistra voda iz gora Želja je životom ići… ostati, ne otići Želja je pasti, ustati… rane ne brojati To je kad srce lupa… na dlanu neka stvar skupa To je kao blještavilo… kao sunčano rumenilo Prekrasni mjesečev sjaj… to obraz je božji znaj To je skrivena sila… to je ta zlatna žila Želja je čudo… dakle poželi nešto Probudi snagu… pa ćeš ploviti vješto Želja su linije… imaš ih u dubini duše Želja je čudo, pajdo, čudo Želja je čudo, pajdo, čudo Ta ti to znaš i sam… želja je kao kram! Gdje nude odmah sve … pučina pali i ovaj ludi svijet Želja je vrata gdje snovi postaju java Želja je cilj i cesta prava |
- 20:03 - Komentari (15) - Isprintaj - #
25.12.2011., nedjelja
NAJLJEPŠE ŽELJE....
|
Dragi moji.... Radosti vam želim, krilate radosti.... Toplinu ljubavi jednostavne...da imate... I vjere uvijek više od gorušičina zrna i kad padate... I zanosa dječjeg, koji se ne umara.. i ustaje ponovno, otresajuć koljena... Da palite svjetlo u svakoj tami, gdjegod da vas put nanese... Lučonoše moji nasmiješeni... Da Susreti važni i lijepi za vas iz sjemena niču ko pšenica mirisna.... Sretan Božić!  ..blagoslovljeni bili...i mnogo se puta u sebi nanovo rodili.... |
- 11:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #
21.12.2011., srijeda
OKAMENJENA
|
Ovi moji okreti u salsi samo dokazuju da i dalje ne vjerujem. Može me zavrtiti bez problema samo instruktor, ili jedan mladac od dvajst let. Njima vjerujem, ostali nek idu proć. Bila sam na hodočašću prošle nedjelje. Ne u Tolisi, nego u Šurkovcu, u Bosni. Poznati karizmatik koji posebno pomaže mladima. Kaže da mladi mogu jedino biti lijepi, snažni i nježni u Isusu. Molimo cijelim putem, prolazeći čak i kroz Republiku Srpsku. Posebno lijepo iskustvo. U autobusu ima puno mladih ljudi. Inteligentnih, nasmijanih, vedrih, snažnih. Idu po blagoslov. Idemo i Gunđalova profa i ja. Pod misom cijelom držim Gunđalovu sliku u rukama. Ljudi padaju pod naletom Duha Svetoga. To je novo krštenje. Mene je toga strah. Gromoglasno pjevam, da se ohrabrim. Smišljam tekst za svećenika. Kad se nađem pred njim, ne mogu razmišljati, pa izgovaram glasno i odlučno, gotovo vičući, pokazujući sliku, samo dvije riječi: Spašavam dijete! Time sam sažela cijelu proteklu godinu. To što skoro pa jedina nisam klonula prilikom blagoslova i siline duha, isto govori puno o mom nepovjerenju. Ne u Boga ili u ljude. Nego u činjenicu da nisam sigurna da će me se stići prihvatiti. Jer znam jako dobro kojom munjevitom brzinom padam, kad padam. A i ne znam kako bi bilo sa dizanjem.... Pa stojim, ko stijena, kako samo čvrsto ukopana u tlo! Umislila sam se čvrstom i hrabrom. Slabost je luksuz u mom slučaju. Dugo mi je trebalo da se ukorijenim, ne pada mi na pamet sada lebdjeti. Pritom nisam ništa manje ganuta od ostalih. Jedino me od siline osjećaja i elektriciteta koji lebdi crkvom, lagano pritišće u grudima i penje se u grlo. Al ne padam. Prvo se bojim da ću pasti, potom mi je silno krivo što nisam. Ljudi se dižu s poda kao iz nekog blagoslovljenog i krepkog sna. Kao da su cijelu noć plesali salsu s anđelima. Jedan bivši davno si je drznuo reć mi da je moj jedini problem taj, što ne vjerujem onima koje zavolim. To se nikako ne može reć u mojim prijateljskim odnosima, jer tu funkcioniram kvalitetno i lijepo, čak i preko trideset godina. Oblikovana sam. Kao čvrsta, samostalna i snalažljiva. Morala bih vježbati bacanje na leđa u nečije čvrste ruke. Jer sam se valjda previše puta razbila, vjerujući. Bacajući se na leđa, na neviđeno. I ta samostalnost mi sada smeta, jer djelujem samodostatno. Svima, al ne i pravim prijateljima. Nadam se ne i Bogu. On valjda kuži kad ne mogu više. Njemu se ne može odglumiti, jelda da ne. Znam ja jako dobro da se oni prečvrsti prelako slome. I to na više neupotrebljivih dijelova. Želim slabo klonuti u nečije čvrste ruke. Želim vjerovati. Želim krepko zaspati i sanjati. Al čekam vrijeme kad će Gunđalo doći k sebi. Dotad stražarim. S jednim okom uvijek otvorenim, čak i kad spavam. Okamenjena.  |
- 08:03 - Komentari (11) - Isprintaj - #
16.12.2011., petak
VIŠE NE VJERUJEM GEORGU MICHAELU
|
Prvo i osnovno, kako me se ne bi optužilo za neku bezveznu homofobiju, jer to jednostavno nema veze sa mnom, htjela bih razjasniti na početku, kako imam dva frenda pedera, kojima smijem reć da su pederi, koji su snažno razvili svoj ljupki i krajnje ženstveni, senzibilni dio svoje osobnosti, i kao takvi, ženstveniji su ponekad i od mene same i ja ih zbog toga jako volim! Ne, ne vjerujem više Georgu Michaelu, ne otkad sam saznala da je homić, mada me to saznanje i nije ostavilo ravnodušnom, dakle, ne da ne vjerujem njemu osobno, nego ne vjerujem više njegovom spotu Last Christmas, spotu koji me mučio pola mog života, spotu zbog kojeg sam se pitala di je kvaka i di ja to griješim, di je sve tako lijepo i idilično, ma bajka, i pao je predivan snijeg, i oni su svi tak dobri frendovi koji skupa kite bor, i slave Božić lepo svi skupa u drvenoj hižici, Bože u planinama, a njih dvoje se pogledavaju i šmekaju kao i prošlog Božića... Ohh...baby...... E, da...nit ima više takvog snijega, niti je izvjesno da će ga i biti, niti se frendovi više tak okupljaju, jer uvijek neko zakomplicira stvar, nit mislim da takva svjetlucavost ljubavnih osjećaja može potrajati.... Ma pustite me...u takvoj sam fazi... Ali....ipak...mada ne vjerujem više Georgu, vjerujem u jedinstvenost i ljepotu susreta. Prijateljskih susreta. Ajde dobro, i ljubavnih. Da, "Susreti su ono što Nebo daruje Zemlji", kako lijepo kaže S. Lice. I ove sam godine doista imala puno neobičnih susreta. Susreta s važnim porukama. Moje lijepo lice prošlosti. Ovalno, pravih crta, dragih linija, prepoznatljivih pod opipom mojih nestrpljivih jagodica prstiju.... A pogotovo kažiprsta... Jer baš kad sam frendici svečano obećala kako ću napokon raskrstiti sa svim svojim duhovima, i pritom nisam varala i iza leđa prekrižila prste, preko kažiprsta, kad sam dakle i samoj sebi izjavila da ću pometati točke, one lijepe i raskošne, konačne, krajnje, zrele, mudre, točke svugdje gdje su mi odnosi završavali rasplesanim točkicama, pa sam imala osjećaj rasplesanih točkica pred očima, zbog čega sam često gubila fokus na ono bitno.. odjednom su se počeli pojavljivati ljudi...... Iz moje osnovne škole..netko tko me volio...i znao za moj nevidljivi grad... pa moja profa iz hrvatskog, iz osnovnjaka, pa iz ....srednje....frendica... Pa moj prvi dečko.... Nisam mogla ne zaključiti da su se neki od njih pojavili baš radi stavljanja one raskošne. U stilu: dođi da si stavimo točku. Al neki...došli su mi obogatiti život, pronijeti mi poruku od mene same, one mene kakva sam nekoć bila, neka odvažna, s nogom uvijek u nekom slijedećem praskozorju... Vedra, nasmijana. Ona koja pleše i kad ne može hodati, jer ima nogu u gipsu. I to doslovno. Znala sam tada ono što mi je sada proživljeno, doživljeno, dokazano, instinktivno sam i graciozno izbjegavala ranjavanja, znajuć valjda da mora ostati puno čvrste i neoštećene kože, zbog svega što dolazi. Moja je profa voljela moje sastavke. I zbog toga mi uvijek praštala kampanjsko učenje. Prepoznala je " pjenu na morskom valu, poput najfinije, gospodske čipke." Tu prepoznajem onu trajnu svjetucavost osjećaja. Iz Georgovog spota. Grlimo se i plešemo, kao na razmeđi vremena. Ima osjećaj da sam joj kćer, a na neku foru i jesam. Inzistira da joj kažem "ti", a ja onda pučkoškolski posrćem u slaganju rečenica, no zato bez greške zajedno psujemo prolaznosti i zagrcavamo se od smijeha. Kako bih i mogla osjetiti usamljenost? Kad nikad nije doista kraj. Ili bar ne onda kad ti misliš da je. Kad nikada doista ne znaš kada će ti se opet netko pojaviti. I pronijeti mi poruku od mene same, one mene kakva sam nekoć bila, neka čudna, stanovnica nevidljivog grada, odvažna, ona koja pleše kad ne može niti hodati.... I to doslovno. Pa doslovno naručujem cipelice za salsu, crvene. Stara salsaroška: kad ne možeš hodati, ti pleši. A sutra sa Gunđalovom profom iz hrvatskog, iz njegovog osnovnjaka, koja ga još jako voli, i koja je prepoznala njegov talent izmišljanja zanimljivih priča, pa ga čak svojedobno uputila i na natjecanje gdje je osvojio nagradu, pa potom svjesno i namjerno zanemario taj svoj tako očiti talent i dar, s njegovom profom koju sam srela baš ispred vlastite kuće, odjednom, niotkuda, znakovito, idem u Tolisu po blagoslov za naše dječake... Ona za svog, a vidra za svog.... Za naše dugonoge, raskuštrane, buntovne, svojeglave, nemoguće i nemoćne osamnaestogodišnjake... Pričat ću vam kako je bilo.... |
- 09:32 - Komentari (12) - Isprintaj - #
02.12.2011., petak
As time goes by
|
Trenuci potpune bliskosti, zagrljaj u kojem si doma, pripadanje koje te drži i budnom i usnulom, na iznenadnom pregibu njegova vrata... Uvijek sam spavala tako mirno, na toj tvojoj koži, kao na livadi, s čvrsto usidrenim smješkom u kutovima usnica, dok si ti motrio kako šećer pada sa visina, kako se lijepe široki i magleni prsti vremena, na naša prozorska, tako ljudska okna... ni ne znajući. I ni ne znajući, ponovno navio si sat moje neobuzdane žudnje, nalik na čokoladne praline, nalik na svjetlucave ukrase koje ću prebirati ovih dana, držati sanjivim dlanovima, ne misleći o tebi nimalo, ni o nama. O, kad bih se barem ikada mogla razočarati u tebe! Onako, potpuno i zauvijek. Ne pronaći ti ni jedno opravdanje. No, onda bih morala krenuti u pravu avanturističku potragu, za nama, kakvi smo bili, prije tisuću godina, naoružana starim vatrama i arheološkim alatkama, lampom koja osvjetljava najdublje mrakove, oštrim pijukom za razbijanje stoljetnih ledova. Al neću. Samo ću te promatrati kako me ostavljaš. Iz daljine. Kako postajući sve manji i manji, ujedno ostaješ i sve ono što sam zavoljela davno. I ostavila. Za sobom. Sada. Ti. Tako. Ostavljaš. Mene. as time goes by..... Ni ne znajući. I ni ne znajući, ponovno, still the same old story.... navio si sat moje neobuzdane žudnje, nalik na čokoladne praline, nalik na svjetlucave ukrase koje ću prebirati ovih dana, držati sanjivim dlanovima, ne misleći o tebi, nimalo, ni o nama. A nakon najviše točke usijanja, taj tren polako će utrnuti sam, i svemu dragi moj, izblijediti sjaj. ...as time... goes by....  |
- 20:06 - Komentari (21) - Isprintaj - #
26.11.2011., subota
VUČIĆ
 Presavinuta u struku, daleko iza, kao da ću si poljubiti pete straga, napraviti most, tako ga osjećam. Kao da sam i sama na pragu osamnaeste, i još uvijek sanjam čudne snove, iscrpljujuće snove u kojima trčim razderanih koljena, gazeći trnje divljih kupina..i svakim korakom trnje se zabija u petu bolnu.. Kao što je i on jutros trčao, jurišao hitro, letio, u majici kratkih rukava na minus tri, divlje bježao mahnito, za njom, jer se ona naljutila. Kažem mu, i pritom bih se najradije tresnula po ustima i zašutjela zauvijek, kažem mu: bit će ih još puno. I još mu kažem: doći će dan kad više nećeš znati ni zašto, ni za kim si trčao. Lako je tebi sad govoriti, kaže, i djelomično je u pravu. Sad je nešto lakše. Pa mu kažem, gledajući ga bijesnog, blijedog i drhtavog, isplači se, čuješ, plači do mile volje, nek sve izađe, bit će ti lakše. Gleda me u čudu. Zašto da plače, ta ljut je, nije tužan. Pa ga pomilujem po smrznutoj šaci. -Hvala, kaže. -Hvala???!!! -Što razumiješ. Ne mogu mu više podvaliti niti jednu jedinu bajku, zamumuljiti, zakamuflirati, neko čudo, čaroliju, staviti na to veliku ružičastu mašnu i tvrditi da je unutra slon. On vjeruje samo u basne. One basne u kojima životinje ne govore, al ujedaju kao ljudi, veseleći se tuđoj boli i muci. Tu se ne plače, ne. Tu se dugo i prijeteći reži. Gleda se samo sebe. I trči, brže i od vjetra. Nisam ga naučila ujedati. Nisam ga učila da gleda samo sebe. Al bome zna trčati. Ovo dvoje će morati naučiti. Zato sam dugo cvilila u jastuk, i za njega i za sebe, da me ne čuje. |
- 01:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #
Siječanj 2012 (4) Prosinac 2011 (5) Studeni 2011 (5) Listopad 2011 (4) Rujan 2011 (6) Kolovoz 2011 (9) Srpanj 2011 (5) Lipanj 2011 (8) Svibanj 2011 (4) Travanj 2011 (5) Ožujak 2011 (1) Veljača 2011 (5) Siječanj 2011 (1) Prosinac 2010 (4) Studeni 2010 (4) Listopad 2010 (5) Rujan 2010 (3) Kolovoz 2010 (3) Srpanj 2010 (3) Lipanj 2010 (5) Svibanj 2010 (7) Travanj 2010 (10) Ožujak 2010 (9) Veljača 2010 (5) Siječanj 2010 (7) Prosinac 2009 (7) Studeni 2009 (5) Listopad 2009 (5) Rujan 2009 (9) Kolovoz 2009 (7) Srpanj 2009 (16) Lipanj 2009 (21) Svibanj 2009 (18) Travanj 2009 (6) Ožujak 2009 (6) Veljača 2009 (8) Siječanj 2009 (6) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
vidra voli ..... čuti francuski.... Okus čokolade u ustima dok izgovara neke riječi. Sanja jedan mali francuski trg cvijeća...i pekara..i caffe pun razigranih ljudi... ...i to je ovih dana čini sretnom.... Voli talijanske kancone. Živi energiju koja počinje teći njenim venama. Voli pisati duga pisma i šetati šumom. Oponašati stabla. Voli stavljati parfem na unutarnju stranu koljena. Voli roniti. Gledati koga će ugledati ispod mora. Osjetiti vodu kako prolazi između prstiju. Obožava čitati. Pronalaziti sverazumijevajuće saveznike na drugom kontinentu i u drugom vremenu. Voli svoj ženski krizni stožer. Voli svoje nespretne muške prijatelje koji znaju plakati bez pardona. Ljubi ruže. I uzvraćaju joj upravo. Voli kad joj se nasmiješi beba u autobusu. Voli se popeti visoko na stablo i jesti trešnje, gađati čvorke košticama. Raznježi se kad vidi patke.     "Ja sam ja, opsjednuta, s mašnom u kosi. Spremna potpuno se predati muškarcu, te mu ispunjavati sve želje, ali samo ako je DIV koji zna i vidi što drijema u nutrini svijeta, samo ako poznaje tajnu i neće je odati nikome...takvom bih muškarcu svojom kosom prala noge i nosila ga u naručju. Ako pak ja sama, prije susreta s njim, otkrijem tajnu ili joj se bar približim na udaljenost s koje je mogu dotaknuti malim prstom, uzimam zdravo za gotovo da će on meni prati noge svojom kosom i nositi me u naručju". ( Priručnik za neposlušne žene, Irena Obermannova)  "tebe sam htjela čuvati od sebe. u tome nalazim smisao svog odlaska......" ( Missilussion ) "Kad se čovjek dugo otima spremiti dijete u sebi na spavanje, zadržati tek njegove snove i odrasti, onda se tako desi, da više ne zna kojim je dijelom zavolio." ( Missilussion)  nekoliko važnih mi citata: " Ljudi koji vole samo jednom u životu, u stvari su površni. Ono što oni nazivaju vjernošću to je lijenost navike ili nedostatak fantazije. Vjernost! U njoj je strast za svojinom. Mnoge bismo stvari odbacili kada se ne bismo bojali da će ih drugi uzeti." (O. Wilde) ".....Ruke nam se spajaju, oči nam se upijaju: tako počinje povijest naših srca. To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog sakrivanja; Nešto osmijeha i sasvim malo stidljivosti, i poneka tek slatka i besciljna svađa. Ljubav ova između tebe i mene prosta je kao pjesma...." (Tagore) "...Niska bez niti je savršen nakit, i svjetlost je pjena najtvrđih tmina... Od svih kristala najžešće blista i najpunije..samo praznina..." ( V. Krmpotić) "Budi dar svakome tko uđe u tvoj život...i svakome u čiji život ti uđeš. Pazi da ne uđeš u nečiji život ako ne možeš biti dar. Kažem ti...svaka osoba koja je ikada k tebi prišla, došla je da od tebe primi dar, dar da osjetiš i ispuniš tko jesi. Kad uvidiš tu jednostavnu istinu, kada je razumiješ, spoznat ćeš najveću od svih istina: POSLAO SAM TI SAMO ANĐELE! ( A. de Mehlo) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||